elem, otkako sam skontala da sam pobudalila i da ne znam šta ću sa sebe i da to neću za dugo skontati odlučila sam da umrtvim to nešto u sebi i da se dam na pokornu službu drugima… čitaj mnogobrojnoj familiji.. da me handre i oblikuju kako hoće…
u tehničkom.. mehaničkom smislu to fercera jaaako dobro–za njih.. . ono, ne žalim… lijepo je to od mene.. baš lijepo…
međutim, ponekad traže od mene da pričam… ono učini im se da mi nije plaho dobro, i pitaju se gdje nestade ona vesela brbljiva rodica…
jah… to sa pričom zna bit plaho nezgodno.. pogotovo kad imaš za goste, a vazda nekih gostiju, nane, strine, poštovane, vake i nake, pa je to sve usiljeno i sa smiješkom, pazi se na red i običaj i bla bla.. elem… fak it… sramotim ih ha usta otvorim…
ja obično ni ne kontam koliko će kome bit nezgodno to što govorim, pa se jadna satrah da pofatam sve te značajne smjerne poglede kojim mi stara želi reći da pričam šta ne treba, pa kad me rođak čušne nogom, brat uštine za nadlakticu.. i sve te znakove.. bla bla..
i tako ja skrušena pogleda i modra tijela zamolim sve te svoje signalce da me jednostavno puste da šutim.. jer se stara već isprepadala da me nikad neće udat…
jah..
jadna

5 komentara

Komentariši